Zahvala
pripada Allahu Gospodaru svih svjetova. Salavat i selam neka je na
najplemenitijeg poslanika, našeg vjerovjesnika Muhammeda, na njegovu časnu
porodicu i sve ashabe.
Imam
Ibnul-Kajjim, rhm, je rekao: "Poslušaj sada kako posjećuju kaburove
pravi vjernici, onako kako je propisao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve
sellem, pa izvagaj između te posjete i posjete sljedbenika širka, koju im je
propisao Šejtan, pa gledaj šta ćeš izabrati sebi."[1]
Onaj
koji posjećuje mezarje (ili određeni kabur) dozvoljeno je, tj. propisano i
pohvalno – na osnovu dokaza iz Sunneta – da to uradi iz jednog od sljedeća tri
povoda (ili sva tri):
PRVI:
kako bi se posjetom prisjetio Ahireta, smrti, kaburskog azaba, prolaznosti dunjaluka
i sl., a dokaz za to su Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: "Bio
sam vam zabranio da posjećujete kabure, pa, sad ih posjećujte..."[2], u drugom rivajetu stoji
dodatak: "... jer to posjeća na Ahiret"[3], a u trećem: "...
pa onaj ko želi da posjećuje neka posjećuje, ali neka ne govori loš
govor."[4] U
Ebu Hurejrinoj, radijallahu anhu, predaji preneseno je: "... pa zato
posjećujte kaburove jer posjećaju na smrt."[5]
DRUGI:
kako bi nazvao selam stanovnicima tih kaburova, a dokaz su riječi Burejde b.
Husajba, radijallahu anhu: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
podučavao je ashabe da kada odu na mezarja govore: 'Neka je na vas selam
stanovnici mezarja od mu'mina i muslimana, i mi ćemo vam se inšallah
pridružiti, molimo Allaha za spas i nama i vama'"[6]
TREĆI:
kako bi molio Allaha za oprost i olakšanje stanovnicima tih kaburova, a dokaz
je predaja majke vjernika Aiše, radijallahu anha, da bi Poslanik, sallallahu
alejhi ve sellem, odlazio na mezarje Beki'a u zadnjem dijelu noći kako bi
nazivao selam i molio za oprost svojim ashabima. U toj predaji se navodi: "Došao
mi je Džibril i rekao: 'Zaista ti tvoj Gospodar naređuje da odeš na mezarje
Beki'a i tražiš oprosta za njih'"[7]
Pod
treći povod ulazi i klanjanje dženaze (dova-namaz, bez ruku'a i sedždi) na
mezarju, koje je dozvoljeno, za onog kome nije klanjata dženaza, ili onog ko
nije stigao klanjati dženazu u vrijeme kada su drugi klanjali. Dokaz za to je
postupak Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je na Ahiret
preselila žena koja je čistila mesdžid a kojoj su ashabi klanjali dženazu, mimo
Poslanikovog znanja, pa kada je obavješten o njenoj smrti zatražio je od
ashaba, radijallahu anhum, da mu pokažu njen kabur, pa joj je klanjao dženazu i
dovio za nju.[8]
Svaka
posjeta mimo tri spomenuta povoda nema svoje utemeljenje u kur'ansko-hadiskim
tekstovima i ne smatra se propisanom posjetom, nego novotarskom i zabranjenom.[9] Primjer toga je posjeta
radi traženja bereketa s ubjeđenjem da se dova tu bolje prima, ili da se
dozivaju i mole stanovnici kaburova, ili da se od njih traži šefa'at (zauzimanje),
ili da se obilazi (tevafi) oko kaburova i sl.
Imam
Ibnul-Kajjim, rahimehullah, kaže: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi
ve sellem, propisao je posjetu mezarjima radi prisjećanja na Ahiret, činjenja
dobročinstva onome koji se posjećuje tako što će se doviti za njega, tražiti za
njega milost, donosti istigfar (za njega), moliti Allaha da mu podari spas, i
tako onaj koji posjećuje kaburove, u isto vrijeme, čini dobro i sebi i mejjitu.
Ali, ovi mušrici, skroz su izkorenuli stvar i promijenili vjeru, pa su učinili
da je posjeta propisana kako bi se činio širk Allahu s mejjitom, kako bi se
dovio (dozivao) ili kako bi se dovilo s njim (činilo tevessul), od njega
tražilo ispunjenje potreba, povećanje bereketa, pobjetu protiv neprijatelja i
sl., pa tako loše čine i sebi a i stanovnicima kaburova."[10]
Mnogi
ljudi zavedeni su većinom. Za takve, ako određeno djelo radi većina ljudi
dovoljan dokaz da je propisano, ili pak pohvalno i naređeno. Još ako se tome
pridoda slijepo povođenje za zabludjelim "vjerskim" predvodnicima,
onda je to tama nad tamom - da nas Allah, dželle šanuh, sačuva zablude. Ali,
istina je suprotna tome, jer većina nije dokaz u Islamu, nego je dokaz objava s
kojom je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Kaže Uzvišeni: "Ako
bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji; oni bi te od Allahova puta
odvratili; oni se samo za pretpostavkama povode i oni samo neistinu
govore." (El-En'am, 116) Istina
se ne prepoznaje po ljudima, nego se ljudi prepoznaju po istini.
Svakom
obrazovanom muslimanu poznato je da Islam ima temelje na kojima se gradi
njegovo zakonodavstvo i iz kojih se izvlače propisi, a to su Kur'an, Sunnet,
Idžma'a (konsenzus ashaba i učenjaka nakon njih) i ispravni Kijas (analogija).
Hoćemo li prepustiti vjeru svakom da dodaje i oduzima od nje, onako kako želi,
po svojim nahođenjima i prohtjevima!?
S
druge strane, ako po nekom pitanju postoji razilaženje među islamskim učenjacima,
onda nam je - pokoravajući se Allahu – naređeno da ga vratimo Njegovoj
Plemenitoj knjizi i sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da nam
presude: "A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku,
ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet..." (En-Nisa, 59), "Ma
učemu se razilazili, treba da presudu da Allah." (Eš-Šura, 10)
Pa,
da li sljedbenici stramputice vraćaju ovakva i slična pitanja Allahu i
Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili uporno ustrajavaju u svojim
zabludama zavodeći neuki narod? Da li se vraćaju Kur'anu i Sunnetu, ili kopaju
po djelima islamskih učenjaka nebil' našli nekog da je opravdao njihovu
zabludu?
"Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da
skrenu, kada si nam već na pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si,
uistinu, Onaj koji mnogo daruje!"
(Alu Imran, 8)
Amir
I. Smajić
Medina,
19. džumade-l-ahar 1435 god.