Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih
svjetova, Jednom i Jedinom. Salavate i selame šaljemo Allahovom poslaniku
Muhammedu, njegovoj časnoj porodici i svim plemenitim ashabima.
Nastavljamo sa osvrtom na hadis kojeg prenosi
Ka'b b. Malik, radijallahu anhu, od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve
sellem, da rekao: "Dva gladna vuka poslata u stado ovaca neće
napraviti štete tom stadu koliko čovjekova žudnja za imetkom i ugledom može
napravi štete njegovoj vjeri." (Ahmed, br. 15784; Tirmizi,
br. 2376; Darimi, br. 2772; idr.)
Prethodno smo govorili o opasnosti traganja za
ugledom među ljudima, za pohvalma, za liderstvom. Ovdje ćemo, također,
spomenuti još nekoliko stvari na koje čovjek treba obratiti pažnju u tom
pogledu.
Draga braćo i sestre, pojedini omladinci često
prelaze stepen koji im pripada. Oni se uzdižu daleko i izlaze iz okvira svojih
mogućnosti. Nakon toga upadaju u djela koja im nedolikuju i stavljaju se u
nezahvalne pozicije. Uzmite za primjer požurivanje s pisanjem knjiga, članaka i
slično tome. Ne može se reći da je to baš pohvalan fenomen. Dragi moji, čovjek
nije svjestan svoje slabosti i nemoći. Ako želiš dokučiti ono o čemu ti
govorim, uzmi i pročitaj nešto što si napisao nekada davno. Uzmi npr. nešto što
si napisao dok si išao u osnovnu školu. Možda, tada kada si pisao, bio si
zadivljen samim sobom, bilo ti je drago da to što više ljudi pregleda i pročita.
Međutim, danas kada pogledaš u to, reci mi kako se osjećaš? Zar ne vidiš da je
to na dječijem nivou, u nekom dječijem svijetu!? Zar nije tako!? Tada, kada si
to pisao, da li si mogao dokučiti te manjkovosti? Ne! Pogledaj npr. ono što si
napisao prije desetak godina, ako se i dalje baviš pisanjem, pogledaj u neki
referat i sl. što si tada napisao; nakon toga pogledaj nešto što si napisao u
skorije vrijeme, zatim napravi poređenje. Sam presudi da li ima razlike. Čovjek
kada čita nešto što je napisao prije pet godina, sam se sebi čudi kako je mogao
takvo nešto napisati. Želi izmijeniti mnoge stvari. Čovjek se mijenja i
napreduje. Međutim, u to vrijeme, kada je pisao ono što danas želi izmijeniti,
vjerovatno je smatrao da je to primjer kako se treba nešto napisati. Prema
tome, požurivanje u pisanju je mahana i bolest koja se treba liječiti.
Spomenut ću vam jedan primjer. Prije otprilike
neka dva mjeseca, dobio sam telefonski poziv od jednog mladića koji mi kaže
kako želi napisati knjigu o određenoj temi. Nazvao je da pita na koje knjige da
se vraća i gdje o tome da istražuje. Začudio sam se. Kako to da želi da piše o
nečemu a ne poznaje čak ni knjige koje tretiraju tu tematiku. Upitao sam ga
koliko ima godina, pa mi je rekao da ima samo sedamnaest godina. Potom sam ga
upitao zašto želi napisati knjigu o tome, a on veli da želi uraditi nešto što
će biti od koristi ovom ummetu. Čudim se, zašto tolika žurba u pisanju i
izdavanju knjiga!?
Isti je slučaj sa tekstovima koji se pišu na
internetu. Zna se desiti da čovjek napiše nešto pa bude određen broj onih koji
ga hvale radi toga. Vidjet ćeš tog čovjeka kako, možda, u toku jednog sahata,
više puta ulazi i otvara te forume da vidi da li je iko šta prokomentarisao, da
li ga je neko pohvalio, da li se još nekom sviđa taj tekst. Možda pojedini od
takvih imaju više profila pod različitim imenima i komentarišu sami na svoje
tekstove: "Mašallah! Allah te nagradio!" - i slično
tome. To je prisutno, ništa ne izmišljamo, da nas Allah sačuva. A o samom
tekstu da ne govorimo. Kada bi ga pročitao onaj ko je malo bolje upućen u
znanje i nauku, možda ga oblije znoj radi mnoštva pravopisnih grešaka i
pogrešnih tumačenja. O autoru da ne govorimo. Misli da je neko bitan, jer je
ipak bio u stanju napisati takvo nešto za kratko vrijeme. Možda čak zamjera i
prigovara drugima što ga nisu podržali i što taj tekst nisu proslijedili
drugima. Zar ne vidite to na internetu? Zašto se čovjek tako ponaša?
Također, draga braćo i sestre, imamo i drugi
problem, a to je bavljenje čudnim pitanjima. Možete primjetiti da se pojedini
ljudi bave iznimnim i čudnim pitanjima, zagonetkama, manje poznatim propisima i
sl. Kada dođe na neko sijelo ili okupljanje ističe takva pitanja koja drugi ne
poznaju. Pogotovo, ako je od onih oko kojih se okuplja omladina koja nije u
stanju razlučiti ko je na kakvom stepenu u znanju. Nerijetko je u njihovim
očima velik onaj ko u stvarnosti nije takav. Možda ga veličaju, hvale, prave od
njega šejha, i tako on postane suha grožđica prije sirovog grozda. To je veliki
belaj. Ako čovjek na vrijeme ne dokuči taj problem može ga odvesti neprimjetno
u propast. Nije isključeno da je takva osoba inteligentna, marljiva, da ima
visoke ambicije, ali radi takvih stvari će na kraju sam sebe upropastiti.
Takvih primjera posebno je mnogo među
studentima. Jadan od takvih sam je priznao šta je radio. Prije nego je počeo
studirati na određenom fakultetu naučio je napamet uvodne dijelove nekih knjiga
koje se izučavaju, uz to je naučio i po koji citat iz sredine i sa kraja. Kada
su počeli sa predavanjima, na prvim časevima, profesor bi tumačio te uvodne
dijelove a on bi pokazivao kako to zna napamet, upadao bi profesoru u riječ i
zajedno sa njim citirao neke dijelove iz knjige. Njegove kolege bi ostale
izrazito začuđene i zadivljene. Pitali bi se kako je moguće da je tako učen, da
je sve to već naučio napamet, a on, u stvarnosti, ne zna ama baš ništa. Drugi,
možda, budu pozvani da održe predavanje na neku tematiku, pa citiraju napamet
citate iz raznih knjiga, a oni koji ih slušaju pomisle da oni znaju sve te
knjige napamet. A, u stvarnosti, oni su naučili samo te pojedinosti prije samog
predavanja. Možda neki od njih citira hadis s lancem prenosilaca, a uopšte nema
potrebe za tim. Zašto to ljudi rade? Jel' da bi se kazalo da su hafizi, učeni,
inteligentni!? Uzvišeni Allah, draga braćo i sestre, zna dobro ono što je u
nama i što tajimo. Ništa Mu nije skriveno. Onaj ko pri sebi primjeti nešto od
ovoga, mora se na vrijeme obuzdati i doći sebi.
Imate ljudi koji skupljaju mnoštvo knjiga, na
to troše puno imetka, ali u stvarnosti ništa od tih knjiga ne čitaju, ili, pak,
vrlo malo. Sakuplja knjige da bi se reklo kako ima veliku biblioteku, kako
posjeduje puno knjiga i sl.
Drugi od takvih posvete se napadanju na
velikane, odgovoranju uglednih ličnosti, prozivkama itd. Njihova slabost, nemoć
i osiromašene ambicije ne dopuštaju im da se sami svojim trudom uzdignu nad
drugima. I, šta onda rade? Posvete se nekom učenjaku ili velikom šejhu i istražuju
njihove greške. Odgovoraju im, pišu im replike, pojašnjavaju njihove greške. Na
osnovu toga postanu poznati. Jer, nije mala stvar kod ljudi da se napadaju
velikani. Oni hoće da postanu poznati, pa makar se – ako treba – pomokrili u
bunar Zemzem i tako privukli pažnju na sebe. To je opasna i zarazna bolest koja
vodi u propast na dunjaluku i ahiretu. Molimo Allaha da nas sačuva!
Na drugoj strani, imate i onih koji se
pretvaraju da su skromni, da su ponizni, da ne žude za dunjalukum i ugledom, da
su skrušeni, bogobojazni itd. Oni misle da se to postiže vanjskim izgledom,
crtama na licu, pohabanom odjećom, skrušenim hodanjem i sl. U tom smislu navodi
se od Ebu-Seleme b. Abdur-Rahmana, rhm, da je rekao: "Ashabi
Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nisu bili izvitopereni niti
umrtvljeni. Spominjali bi stihove na svojim sijelima i neke stvari iz
džahilijjeta. Ali, kada bi jedan od njih bio izritiran radi vjere, pocrvenile
bi mu oči od srdžbe kao da je nenormalan." (Buhari, Edebul-mufred,
br. 555) Omer b. el-Hattab, radijallahu anhu, kada je vidio nekog čovjeka kako
je pogeo glavu iz skrušenosti, rekao mu je: "O ti, podigni glavu!
Skrušenost je u srcu!" (Ibnul-Kajjim, Medaridžus-salikin,
1/559) Spominje se da je imam Šafija, rhm, rekao: "Ostavi one koji
kada te vide pokazuju da ibadete čine, a kada se osame vukovi postanu."
Draga moja braćo, imate osoba koje oblače
odjeću uleme, ali nisu dostigli njihov stepen. Naći ćeš omladinca kako oblači
džubbe (kaput, ogrtač, mantil) koje je karakteristično za šejhove. Oponaša neke
šejhove, pravi pokrete kao oni, priča njihovim tonom, koristi njihove izraze i
radi druge stvari koje mu ne dolikuju. Moramo se paziti ovakvih stvari. Znajte
da čovjek ne postaje velikan radi odjeće koju nosi, niti radi vozila kojeg vozi.
Imam Kurtubi, rhm, je rekao: "Jadna li je ambicija koja se postiže
odjećom ili jahalicom." Čovjeka uzdižu njegova dobra djela koja
radi radi Allahovog zadovoljstva, te ispravno znanje koje uči isključivo radi
Allaha. Stepen svakog čovjeka je na osnovu onoga što umije raditi, a ne na
osnovu odjeće i vanjskog izgleda. Možda je čovjek veliki alim, ali ne nosa
odjeću koju inače nosi ulema. Međutim, i pored toga, ljudi ipak znaju njegov
stepen i vrijednost. Te stvari su poznate među narodom.
Sličan primjer imamo sa izdavanjem fetvi. Neki
požuruju da budu od onih koji izdaju fetve. Takvi, najčešće, ne znaju
reći: "Ja ne znam!" Ako im se postavi pitanje koje
ne poznaju, pokušavaju na sve načine izbjeći odgovor. Možda kažu: "To
pitanje je veoma bitno. Posjetite me da o tome govorimo na sljedećem
predavanju, jer nam treba više vremena da detaljno objasnimo." i
sl. Ali, zapravo, oni time žele izbjeći odgovor. Žele izučiti ono o čemu su
upitani i pokazati da imaju znanja o tome, da ne bi narod, slučajno, pomislio da
nemaju znanja. Možda neki kažu: "E, hajde, ti nam to malo istraži,
da ne bude da uzimate sve na gotovo. Morate se i vi malo truditi." -
a zapravo, ni on sam ne zna odgovor, ali ne želi reći da ne zna, da nije
razumio to pitanje, da ne umije odgovoriti i sl.
Pogledajte, braćo i sestre, kako su se prve
generacije ophodile prema tome. Abdur-Rahman b. Ebi Lejla, rhm, prenosi: "Zatekao
sam stotinu i dvadeset ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,
u mesdžidu, i niko od njih nije držao predavanje niti je odgovarao na pitanja a
da nije poželio da ga je neko drugi u tome zamijenio." (Ibn
Abdil-Berr, Džami'u bejanil-ilmi ve fadlihi, 2/41)
Neki čovjek došao je Ibrahimu en-Neha'iju,
rhm, i upitao ga o nekom pitanju a on mu reče: "Pa zar nisi našao
nekog drugog da o tome pitaš!?" Svima je poznato da imam Malik b.
Enes, rhm, nije počeo sa izdavanjem fetvi sve dok mu sedamdeset šejhova iz
Medine nije posvjedočilo da je na tom stepenu. Kazao je: "Da su mi
rekli da to ne radim, ne bi to radio." Takav je bio običaj prvih
generacija. Nisu žurili niti se nametali da oni budu ti koji govore, koji
izdaju fetve, da se oni pitaju za mišljenja itd. Neka svako preispita sebe, da
li se pronalazi u ovim stvarima ili ne.
Nastavit će se, inšallahu te'ala...
(Pripremljeno prema audio predavanju "Ma
zi'bâni džâ'iâni" od uvaženog šejha prof. dr. Halida b. 'Usmana
es-Sebta, hafizehullah, uz male izmjene)
Amir I.
Smajić
Medina, 08. džumadel-evvel, 1437 god.