Mu'avija, radijallahu anhu, je ispit!

Zahvala pripada Uzvišenom Allahu i neka su salavati i selami na Resulullaha, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashabe. 

Ashabima Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, pripada veliki stepen u našem islamskom vjerovanju i tradiciji. Mnogo je ajeta i hadisa u kojima se naređuje njihovo uvažavanje, poštivanje i davanje prednosti nad drugima. Praksa muslimana još od prvih generacija, pa do danas jeste da vole sve plemenite ashabe, radijallahu anhum, i čuvaju njihovu čast i ugled. Oni su, ne smije se zaboraviti, bili drugovi i pomagači Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Prvi su povjerovali i svoju su krv, čast, imetak i sve voljeno založili u pomaganju islama. 

Allah, subhanehu ve te'ala, odlikovao je ashabe nad ostalim generacijama rekavši: “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate i u Allaha vjerujete.”[1] To je narod kojim je Uzvišeni Allah zadovoljan, a treba li veća počast od toga?! - “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime: za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje rijeke teku i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.”[2]

Mnogo je odlika kojima su odlikovani plemeniti ashabi, ali postoji skupina ljudi pokvarenih srca, prljavih duša i kratkih pameti koje je šejtan zaveo, pa nikako da pameti dođu, a to su oni koji se pogrdno izražavaju o pojedinim ashabima, radijallahu anhum. Ti maloumnici, propalice i heretici nisu našli u petnaest stoljeća islama druge mimo ashaba da se bave njihovim mahanama. To je, zaista, velika zabluda i skretanje s Pravog puta, ali kao što Uzvišeni kaže: “Kome Allah ukaže na pravi put – bit će na pravom putu, a koga ostavi u zabludi - taj će izgubljen biti.”[3] Stoga, svi muslimani obavezni su brane čast ashaba, radijallahu anhum, od ovih pokvarenjaka, isto onako kao što brane svoju čast i čast svojih bližnjih, a ashabi bi nam tebali biti preči i draži. 

Ashabi, radijallahu anhu, nisu bili svi istog stepena. Jedni su odlikovaniji i bolji od drugih. Pa tako, Ebu Bekr, Omer, Osman, Alija, Ebu Ubejde, Abdurrahman b. Auf, Talha, Zubejr, Sa'd b. Ebi Vekkas, Se'id b. Zejd, Hamza, Ibn Abbas, Ibn Omer i drugi koji su povjerovali od samog početka, bolji su od onih koji su prihvatili islam naknadno. Također, muhadžiri su općenito bolji od ensarija, učesnici na Bedru bolji su od učesnika u drugim bitkama, oni koji su prihvatili islam prije osvojenja Mekke bolji su od onih koji su prihvatili nakon osvojenja itd. Međutim, sve njih krasi jedna vrlina koja ne pripada drugima, a to je druženje s Resulullahom, sallallahu alejhi ve sellem. Uzvišeni je o tome objavio: “Nisu jednaki među vama oni koji su udjeljivali imetke prije pobjede i lično se borili – oni su na višem stupnju od onih koji su poslije udjeljivali i lično se borili, a Allah svima obećava nagradu najljepšu - Allah dobro zna ono što radite.”[4]

Jedan od onih kojima je pripala ta počast da bude ashab, neizmjerna blagodat gledanja u lice Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, vjerovanja u njegovo poslanstvo i slijeđenja njegovog puta, bio je Mu'avija b. Ebi Sufijan, radijallahu anhuma. Iako nije bio od ashaba koji su pretekli druge u primanju islama i borbi uz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ipak mu pripada veliki stepen u srcima vjernika. Dovoljna je jedna činjenica, a to je da se on ubraja u ashabe, radijallahu anhum. Dakle, sve vrline i pohvale koje su spomenute u kontekstu ashaba, odnose se i na njega, iako on ima i drugih vrlina koje su ga krase, Allah bio zadovoljan svim ashabima, kao što ćemo spomenuti. 

Šiije, a ispravnije je za njih reći da su rafidije (oni koji odbijaju),[5] najčešće svoje otrovne i zarazne strijele usmjeravaju ka ovom plemenitom ashabu. Oni udaraju na njegovu čast i opisuju ga opisima koji mogu biti samo objava od njihovog duhovnog predvodnika – Iblisa, Allah ga prokleo. Lažu na njega bestidno i iznose svakojake potvore, a sve to pod plaštom odbrane i zaštite ālu-bejta – Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellm, porodice, što je, naravno, samo paravan iza kojeg skrivaju svoje podle nakane i mržnju prema muslimanima. Njima nije problem jedino Mu'avija, radijallahu anhu, nego po njima većina ashaba se odmetnulo od islama i otišlo u nevjerstvo nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Smatraju najbolje ashabe pokvarenjacima i lažovima, na čelu s Ebu Bekrom, Omerom i Osmanom, pa sve do Mu'avije kojeg mrze više od ostalih radi njegovog spora s Alijom b. Ebi Talibom u vezi hilafeta. Po stavu ehlis-sunneta vel-džema'ata Alija, radijallahu anhu, bolji je od Muha'vije i draži svim vjernicima,[6] ali njega Šiije uzdižu na stepen božanstva, iako on nema ništa s njihovim zabludama.

Neophodno je, pogotovo u današnje vrijeme, probuditi svijest kod našeg naroda kada je u pitanju šiitsko misionarsko i političko djelovanje, kako globalno tako i lokalno, radi velike opasnosti koja vreba od njih. Šiitski misionari već godinama aktivno djeluju u našoj domovini bez da im se neko odgovorno suprostavi. Oni iskorištavaju liberalan odnos mnogih vjerskih autoriteta prema njihovoj dogmi, kao i nemarnost drugih ili međusobnu razjedinjenost, za širenje svog virusa među Bošnjacima. Međutim, glavni faktor je opće neznanje koje je zahvatilo muslimanski narod. Ne poznaju se čak ni osnovna pitanja vjere, pa nije se onda čuditi što nerijetko budu predmet poigravanja u rukama šiija ili drugih sekti. Kada uzmemo u obzir da je veliki broj naše omladine išao na školovanje u Iran ili su obrazovali se u njihovim lokalnim institucijama, nije se čuditi što sve češće dolazimo u susret s tekfirom, proklinjanjem i ljaganjem ashaba  na našem jeziku, iako je takvo nešto potpuno strano vjerskoj tradiciji ovdašnjih muslimana. S tim u vezi, svako je dužan dati svoj doprinost, shodno mogućnostima, u suzbijanju ove šiitske agresije na čisto islamsko vjerovanje koje smo naslijedili od plemenitih ashaba, Allah njima bio zadovoljan. Dakle, ashabi su zid, kojeg kada sruše, uništit će sve što je iza njega. Zato imam Ebu Zu'ra er-Razi (umro 264. h. god.) kaže: “Kada vidiš čovjeka da omalovažava nekog (bilo koga) od ashaba Allahovog Poslanika znaj da je on heretik (din-dušmanin). Za nas je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, istina, ali oni (din-dušmani) udaraju na naše svjedoke/prenosioce (ashabe) da bi tako srušili Kur'an i Sunnet, a oni su preči da budu srušeni jer su heretici!”[7] Hafiz Ibn Kesir (umro 774. h. god.) rekao je: “Teško se svakom onom ko mrzi ashabe Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, ili ih grdi i vrijeđa ili pak grdi samo neke od njih!”[8] 

Kada je riječ o Mu'aviji, radijallahu anhu, mnogo je onih koji spram njega idu u krajnosti: ili ga uzdižu iznad njegovog pravog stepena koji mu pripada, pa ga npr. smatraju boljim od Alije, radijallahu anhu, dok s druge strane imamo one koji ga smatraju odmetnikom od islama, licemjerom itd. Istina je uvijek umjereni tok, dakle, sredina između dvije krajnosti. Na tom srednjem putu bile su odabrane generacije, sljedbenici ehlis-sunneta vel-džema'ata, koji su smatrali Mu'aviju, radijallahu anhu, plemenitim ashabom, kojem pripada počasni stepen ashaba, ali ipak nije na stepenu onih koji su ga pretekli u vrlinama, poput Alije i ostalih pravednih halifa, te drugih ashaba koji su ga pretekli u dobru. Znači, mnogo je ashaba koji su bolji od Mu'avije, radijallahu anhu, ali to ne znači da on nema vrlina i da ne zaslužuje ljubav u srcima iskrenih vjernika. Kao potvrdu toga, spomenut ćemo neke od njegovih vlina, Allah njime bio zadovoljan, a za one koje srde ashabi Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, bojat je se nevjerstva. Uzvišeni je rekao: “Muhammed je Allahov poslanik, a oni koji su s njim su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i padaju na sedždu želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo, - na licima su im znaci, tragovi, od padanja na sedždu. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci, pa ga onda učvrsti i on ojača i ispravi se na svojoj stabljici izazivajuči divljenje sijača, - da bi On s njima rasrdio nevjernike.[9] – pa ih je (ashabe) učinio uzrokom srdžbe nevjernika. Rusteh Ebu Urve prenosi: “Bili smo kod imama Malika b. Enesa (umro 179. h. god.) kada je neko spomenuo čovjeka koji vrijeđa ashabe Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, pa je Malik proučio ajet: ‘Muhammed je Allahov poslanik...’ sve dok nije došao do riječi: ‘... da bi On s njima rasrdio nevjernike.’ – te je rekao: Onaj u čijem srcu se nalazi prezir prema nekom od ashaba Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, na njega se odnosi ovaj ajet.’”[10] Hafiz Ibn Kesir (umro 774. h. god.) kaže: “Na osnovu ovog ajeta imam Malik dokazao je utemeljenost proglašavanja rafidija (šiija) koji mrze ashabe nevjernicima. Ashabi njih srde, a onaj koga srde ashabi je nevjernik po slovu ovog ajeta. S njegovim mišljenjem su složili se i mnogi drugi učenjaci.”[11]

Neke od vrlina Mu'avije, radijallahu anhu: 

Primio je islam, slijedio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i borio se uz njega, a to je zasigurno naveća od svih vrlina. Islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje kada je tačno primio islam, da li u godini mirovnog sporazuma na Hudejbiji ili nakon iskupne umre ili nakon osvojenja Mekke, a navodi se da je tada imao oko 18 godina ili priližno tome.[12] 

- Prije prihvatanja islama nije bio poznat po uznemiravanju Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje (umro 728. h. god.) kaže: “Nije poznato da su Mu'avija i njegov brat Jezid b. Ebi Sufjan ezijetili Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, poput drugih mušrika.”[13]

- Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nije imao prigovora na njegov ahlak i vjeru. Naime, kada su Mu'avija i Ebu Džehm zaprosili Fatimu bint Kajs, ona je došla kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tražeći savjet za koga od njih dvojice da se uda. On, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je za Ebu Džehma: “Ne spušta prut sa svog ramena.” – tj. ima običaj da tuče žene, a za Mu'aviju je rekao: “On je siromah, nema imetka.” - “Nego se”, dodao je, “udaj za Usamu b. Zejda!”[14] Vidimo da Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nije spomenuo ništa loše o njemu. Dakle, nije imao prigovora na njegovu vjeru niti moral. Da je, recimo, znao nešto loše o njemu, nešto mimo toga što je siromašan, kao npr. da je licemjer i tome slično, pa sigurno bi to on, alejhis-selam, spomenuo. Nezamisljivo je da prećuti takvo nešto i time nanese štetu Fatimi bint Kajs, radijallahu anha, koja je zatražila od njega savjet. Sve to nam kazuje da je on, alejhis-selam, općenito bio zadovoljan Mu'avijom, radijallahu anhu. 

- Mu'avija je bio ashab Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ibn Ebi Mulejke (umro 117. h. god.) kaže: “Jednom prilikom Mu'avija je nakon jacije ustao i klanjao vitr samo jedan rekat. Kod njega je bio prisutan Ibn Abbasov rob, pa kada je vidio njegov postupak otišao je Ibn Abbasu i obavjestio ga o tome. Ibn Abbas, radijallahu anhuma, mu reče: ‘Ostavi ga! On je bio jedan od ashaba Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem!’”[15], a u drugom rivajetu navodi se da je rekao: “On je, zaista, fekih (onaj koji razumije vjeru)!”[16] Rebah b. el-Džerrah prenosi: “Čuo sam kako je neki čovjek postavio El-Mu'āfi b. Imranu (umro 185. h. god.) sljedeće pitanje: ‘O Ebu Mes'ude, ko je bolji: Omer b. Abdul-'Aziz ili Mu'avija?’, pa se on žestoko naljutio i rekao: ‘Niko se ne smije porediti s ashabima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem! Mu'avija je bio njegov ashab, zet, pisar i povjerenik nad Allahovom objavom.’”[17], a u drugoj predaji kaže: “Mu'avija je bolji od šest stotina sličnih Omeru b. Abdul-'Azizu!”[18] Ibn Zunbūr prenosi da je Fudajl b. Ijād (umro 187. h. god.) govorio: “Dobro djelo u koje se najviše uzdam je moja ljubav prema Ebu Bekru, Omeru, Ebu Ubejdi b. el-Džerrahu i moja ljubav prema svim ostalim ashabima Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.” Donosio je, također, rahmet na Mu'aviju i govorio bi: “On je bio učenjak među ashabima Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.”[19] Štaviše, imam Ibnu-l-Kajjim (umro 751 h. god.) s tim u vezi kaže: “Sve vjerodostojne predaje u kojima se hvale ashabi i Kurejšije one se odnose i na Mu'aviju.”[20]

- Bio je pisar Objave. Ebu Sufjan, njegov otac, zatražio je od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da uzme Mu'aviju za svog pisara, što je on prihvatio.[21] Abdullah b. Abbas, radijallahu anhuma, kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mi je rekao: ‘Idi i pozovi mi Mu'aviju!’, a on je bio njegov pisar, pa sam otišao do Mu'avije i rekao sam mu: ‘Odazovi se Allahovom Poslaniku jer doista ima potrebu.’”[22] Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje (umro 728. h. god.) potvrđuje prethodno spomenuto i kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo ga je za pisara radi njegove stručnosti i pouzdanosti.”[23] Hafiz Ibn Kesir (umro 774. h. god.) slično je rekao: “Mu'avija je bio Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, ashab i pisao je Objavu pred njim zajedno uz druge pisare.”[24] Dakle, činjenica da je bio jedan od onih kojima je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, povjerio da zapisuju Kur'an je velika odlika i počast za ovog ashaba. Da je, alejhis-selam, imao i najmanju sumnju u njega, pa ne bi mu povjerio tako bitan i odgovoran zadatak. Isto tako, u nekim predajama navodi se da je bio i Ebu Bekrov, radijallahu anhu, pisar nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.[25] Sve to nam ukazuje da su ga muslimani smatrali povjerljivim i da niko nije sumnjao u njegovu iskrenost. Zato, Ahmed b. Hanbel (umro 241. h. god.) kada je bio upitan o onome ko negira da je Mu'avija bio pisar Objave, rekao je: “To je loš govor. S takvim ljudima ne treba se družiti i ne treba s njima sijeliti, nego ćemo pojasniti drugima njihovo stanje i upozoriti na njih.”[26] 

- Bio je pouzdan u prenošenju hadisa. Abdullah b. Abbas, radijallahu anhuma, jednom je prenio hadis od Mu'avije svojim učenicima, pa mu neko prigovori: “To nam nije prenešeno osim od strane Mu'avije!”, a on im reče: “Nismo optuživali Mu'aviju da laže na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.”[27] Ibn Sirin (umro 110. h. god.) kaže: “Niko nije optuživao Mu'aviju niti mu je prigovarao kada je u pitanju prenošenje hadisa od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem.”[28]

- Mu'avija, radijallahu anhu, bio je daidža vjernicima. Naime, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, oženio je njegovu sestru, tj. bio je njegov zet, a supruge Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, su majke vjernika po slovu Kur'ana: “... a njegove supruge su majke njihove.”[29], što znači da je Mu'avija njihov daidža. Ebu Ja'la el-Hanbeli (umro 458. h. god.) je rekao: “Sva braća od Resulullahovih, alejhis-salatu ves-selam, supruga zovu se daidže vjernika.”[30] Imam Ahmed b. Hanbel (umro 241. h. god.) bio je upitan: “Da li je ispravno da kažem: ‘Mu'avija je daidža vjernicima?’”, pa odgovorio: “Da, Mu'avija je brat od Ummu Habibe, Ebu Sufjanove kćerke, a ona je bila Resulullahova, sallallahu alejhi ve sellem, supruga”[31] Neko je upitao Hakema b. Hišama es-Sekafija: “Šta kažeš o Mu'aviji?”, a on odgovori: “On je daidža svakog mumina”[32] 

- Bio je izrazito darežljiv i blag. Ibn Omer, radijallahu anhuma, kaže: “Nisam vidio darežljiviju i blažu osobu nakon Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, od Mu'avije!” Neko mu reče: “Pa zar ni tvoj otac (Omer)?”, a on uzvrati: “Moj otac, Allah mu se smilovao, bio je bolji od Mu'avije, ali je Mu'avija bio darežljiviji i blaži od njega.”[33] Hafiz Ibn Kesir (umro 774. h. god.) je rekao: “Bio je lijepih osobina, prelazio je drugima preko grešaka, opraštao im mnogo i prekrivao sramote – Allah da mu se smiluje.”[34] Radi njegove dobrote poredili su ga s Mehdijem. Sulejman el-E'ameš prenosi da je Mudžahid b. Džebr (umro 101. h. god.), poznati tabi'in – komentator Kur'ana, govorio: “Da ste vidjeli Mu'aviju, doista bi rekli: ‘Ovo je Mehdi!’”[35]

- Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio je dovu za njega. Abdurrahman b. Ebi Umejre, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, dovio za Mu'aviju, radijallahu anhu, rekavši: “Allahu moj, učini ga od upućivača na Pravi put, od onih koji su upućeni, pa uputi i druge preko njega!”[36] Ibn Abbas, radijallahu anhuma, pripovijeda: “Dok sam se igrao s dječacima došao mi je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ‘Idi i zovni mi Mu'aviju da dođe!’, pa sam otišao. No, zatekao sam ga da jede, pa sam vratio se Poslaniku i rekao: ‘On sada jede’, a on mi opet reče: ‘Idi i zovni mi Mu'aviju!’ Otišao sam opet, ali i dalje je jeo. Vratio sam se i rekao: ‘On i dalje jede’, a Poslanik, alejhis-selam, mi reče: ‘Allah mu nezasitio stomak!’[37] Ovaj hadis na prvi pogled ostavlja lošu sliku o Mu'aviji, radijallahu anhu, međutim u stvarnosti upućuje na njegovu vrijednost. Hafiz Ibn Asakir (umro 571. h. god.) kaže: “Ova predaja je najvjerodostojnije što se prenosi o vrijednosti Mu'avije.”[38] Naime, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, prije smrti je rekao: “Zamolio sam svog Gospodara i rekao mu: ‘Ja sam samo čovjek, nekad budem zadovoljan i raspoložen kao što budu i drugi zadovoljni i raspoloženi, a nekada se rasrdim kao što se i drugi rasrde. Pa svako onaj protiv koga sam uputio dovu iz mog ummeta, a on to ne zaslužuje, učini tu dovu za njega čišćenjem i dobrim djelom koje će ga Tebi približiti na Sudnjem danu!’”[39] Upravo zbog toga je imam Muslim (umro 261. h. god.) naveo prethodni hadis o Mu'aviji odmah nakon ovog hadisa aludirajući time da je on najpreči koga obuhvata značenje hadisa.[40] Hafiz Ibn Kesir (umro 774. h. god.) je rekao: “Mu'avija se okoristio od ove dove (Allah mu nezasitio stomak!) na dunjaluku i na ahiretu.”[41] – tj. na dunjaluku je mogao mnogo jesti, a da se ne zasiti, dok je na ahiretu za njega milost i uzdizanje stepena. 

- Bio je poznat po pravednosti. Busr b. Se'id (umro 100. h. god.) prenosi da je Sa'd b. Ebi Vekkas, radijallahu anhu, rekao: “Nisam vidio da je neko pravedno sudio nakog smrti Osmana, radijallahu anhu, poput vlasnika ovih vrata!” – pokazavši na Mu'avijina vrata.[42] Ibn Šihab ez-Zuhri (umro 124. h. god.) kaže: “Mu'avija je vladao poput Omera b. el-Hattaba nekoliko godina, ništa od toga nije odstupao.”[43] U prisustvu imama El-E'ameša (umro 147. h. god.) bio je spomenut Omer b. Abdul-'Aziz i njegova pravdna vladavina, pa on reče: “A šta bi tek rekli da ste doživjeli vrijeme Mu'avije?!” Rekoše mu: “Ebu Muhammede, je li misliš u njegovoj blagosti?” - “Ne, tako mi Allaha!”, reče El-E'ameš, “Nego u njegovoj pravdi!”[44]

- Obećan mu je Allahov oprost. Ummu Haram, radijallahu anha, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Prvoj vojsci iz mog ummeta koja bude vodila bitku na moru je obećano!”[45] – tj. obećan im je Džennet, Allahova milost i oprost.[46] El-Muhelleb (umro 435. h. god.), poznati komentator Buharijevog Sahiha iz Endelusa (Španije), kaže: “Ovaj hadis upućuje na vrlinu Mu'avije jer on je prvi koji je vodio bitku na moru.”[47] – tj. kao vojskovođa prilikom pohoda na Konstantinopol 19. god. po Hidžri ili na Kipar 27. god. po Hidžri, a uz njega su bili i mnogi drugi ashabi, radijallahu anhum.[48] Hafiz Ibn Abdil-Berr (umro 463. h. god.) kaže: “U ovom hadisu je spomenuta vrlina Mu'avije, Allah mu se smilovao.”[49] 

- Vodio je džihad uz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Neki čovjek, zadivljen pravednošću halife Omera b. Abdul-Aziza, upitao je imama Abdullaha b. el-Mubareka (umro 181. h. god.): “Da li je bolji Mu'avija ili Omer b. Abdul-Aziz?”, na što mu je on odgovoro: “Prašina koja je ušla u nos Mu'avije boreći se uz Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, bolja je od Omera b. Abdul-Aziza hiljadu puta! Mu'avija je klanjao iza Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je govorio u namazu: ‘Allah čuje onog koji ga hvali!’, a Mu'avija je na to uzvraćao: ‘Gospodaru naš, tebi pripada hvala!’ Pa zar ima nešto veće od toga?!”[50] On, radijallahu anhu, učestvovao je s Resulullahim, sallallahu aljhi ve sellem, u bitkama na Hunejnu i Taifu, u pohodu na Tebuk, te je obavio s njim i Oprosni hadždž.[51]

- Omer b. el-Hattab, radijallahu anhu, drugi pravedni halifa koji je bio poznat po svojoj pronicljivosti i pravdi, povjerio je Mu'aviji namjesništvo u Šamu, što upućuje da je Mu'avija uživao veliko povjerenje kod njega. Isti je slučaj i s trećim pravednim halifom Osmanom, radijallahu anhu, koji je zadržao Mu'aviju kao namjesnika u Šamu tokom cijelog perioda svoje vladavine. Dakle, Mu'avija je uspješno vladao Šamom približno 20 godina za vrijeme Pravednog hilafeta i nije zabilježeno da su mu Omer ili Osman prigovarali niti je zabilježena o njemu neka prevara ili nemoći i tome slično. Ebu-l-Abbas el-Hejtemi (umro 974 h. god.) kaže: “Omer ga je učinio svojim namjesnikom u Šamu, pa nakon njega Osman, a to mu je dovoljno počasti!”[52] Hafiz Ez-Zehebi (umro 748. h. god.) o njemu je rekao: “Dovoljno je to što su ga Omer, pa nakon njega Osman, učinili vojskovođom i namjesnikom za jednu čitavu pokrajinu, Šam, pa je sve držao pod kontrolom i obavljao dužnost onako kako je najbolje, a narod je bio zadovoljan njegovom darežljivošću i blagošću (...) Istina je da su mnogi Poslanikovi, alejhis-selam, ashabi daleko bolji od njega, ali Mu'avija je ipak predvodio narod svojim pronicljivim razumom, nezabilježenom blagošću, širokom prsima, velikom hrabrošću i ispravnim promišljanjem. Da, pravio je i grešaka i propusta, ali kod Allaha bit će obračun. Narod ga je ipak volio. Prvo je 20 godina vladao kao namjesnik u Šamu, pa je nakon toga vladao 20 godina kao halifa svih muslimana. Sav taj period, niko ga nije nije napadao, naprotiv, pokorili su mu se svi narodi i vladao je Arapima i nearapima.”[53] Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje (umro 728. h. god.) kaže: “Omer b. el-Hattab postavio je Mu'aviju za namjesnika (u Šamu), a on (Omer) bio je od onih koji su najbolje poznavali ljude (da li su dobri ili loši). Allah je učinio da istina dolazi s Omerovog jezika i pera, ali ipak nije sumnjao u namjesništvo Mu'avije.”[54] 

- Bio je najbolji kralj u ummetu. Ibn Ebil-Izz el-Hanefi (umro 792. h. god.) je rekao: “Prvi kralj kod muslimanima bio je Mu'avija, radijallahu anhu, i bio je najbolji od svih kraljeva.”[55] Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje (umro 728. h. god.) kaže: “Postignut je konsenzus islamskih učenjaka da je Mu'avija bio najbolji kralj ovog ummeta. Četverica vladara prije njega bili su halife na principima vjerovješništva, a on je bio prvi kralj, ali njegova kraljevina bila je ispunjena milošću, blagošću i koristima za sve muslimane, što je dokaz da je on bio bolji od ostalih kraljeva”[56] Hafiz Ez-Zehebi (umro 748. h. god.) je rekao: “Mu'avija je od najboljih kraljeva čija pravda je nadjačala nepravdu, ali nije sačuvan grešaka, da mu Allah oprosti.”[57]

- Slijedio je sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u namazu. Ebu Derdā, radijallahu anhu, kaže: “Nisam vidio da je nečiji namaz sličniji namazu Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, od namaza ovog vašeg vođe!” – tj. Mu'avije. Bi rečeno Kajsu b. el-Harsu, jednom od ravija ove predaje: “Pa gdje se može porediti njegov namaz s namazom Omera?!”, a on odgovori: “Ne mislim osim da su njihovi namazi slični.”[58] 

Kako se ophoditi prema onima koji ga omalovažavaju? 

- Imam Ibnu-l-Mubarek (umro 181. h. god.) kaže: “Mu'avija je za nas ispit. Onaj koga primjetimo da prema njemu pokazuje odbojnost, mi ćemo ga optužiti za cijeli narod.” – tj. da želi udariti na čast svih ashaba, radijallahu anhum.[59]

- Er-Rebi'i b. Nafi' el-Halebi (umro 241. h. god.) je govorio: “Mu'avija je zastor svih ashaba Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, pa ako čovjek otkrije taj zastor – otići će i dalje.”[60] 

- Imam En-Nesāi (umro 303. h. god.) kaže: “Islam je poput kuće koja ima vrata, a vrata islama su ashabi. Onaj ko napada ashabe, on, zapravo, želi napasti islam, isto kao što onaj koji lupa na vrata želi ući u kuću. Stoga, onaj ko napada Mu'aviju, njegova prava namjera je napasti sve ashabe.”[61] 

- Hasan el-Basri (umro 110. h. god.) bio je upitan: “O Ebu Se'ide, neki ljudi tvrde da će Mu'avija i njegovi bližnji biti u Vatri!”, pa on odgovori: “Allah ih prokleo! A otkud oni znaju da će biti u Vatri?!”[62]

- Ibrahim b. Mejsere (umro 132. h. god.) kaže: “Ne pamtim da je Omer b. Abdul-'Aziz udario nekoga, osim čovjeka koji je opsovao Mu'aviju, njega je doista izbičevao bičem.”[63] 

- Ibn Hāni (umro 265. h. god.) je rekao: “Ahmed b. Hanbel bio je upitan o čovjeku koji vrijeđa Mu'aviju, da li treba klanjati iza njega, pa je odgovorio: ‘Ne, neće se klanjati iza njega. Takav nema nikakve svetosti!’”[64] Bio je, također, upitan o onima koji omalovažavaju Mu'aviju i Amra b. el-Asa, da li je ispravno reći za njih da su rafidije, pa je rekao: “Da nema zlobe u prsima, ne bi se usudio napasti na njih. Svako onaj ko omalovažava nekog od ashaba Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, to je dokaz da je njegova unutrašnjost (u prsima) pokvarena. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘Najbolje od svih ljudi je moje stoljeće’[65] Neki čovjek ga je upitao: “Moj daidža omalovažava Mu'aviju, a nekada jedem za istom sofom s njim?”, pa mu je rekao: “Nemoj jesti zajedno s njim!”[66] El-Mejmuni (umro 274. h. god,) prenosi: “Čuo sam Ahmeda b. Hanbela da kaže: ‘Šta im je?! Šta to oni imaju protiv Mu'avije?! Da nas Allah sačuva!’”[67]

- Ibn Tejmijje (umro 728. h. god.) bio je upitan o onima koji proklinju Mu'aviju, pa je rekao: “Onaj ko proklinje nekog od ashaba poput Mu'avije ili Amra b. el-'Asa ili one koji su bili bolji od njih (...) zaslužuje žestoku kaznu po mišljenju sve uleme.”[68] 

Govor o ashabima Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i isticanje njihovih vrlina ne znači da ih dižemo na stepen nepogrješivosti i savršenstva. Oni su, ipak, samo ljudi. Moguće je da pogriješe i učine grijeh. No, njihove greške i propusti kada se usporede s brdima dobrih djela i velikim zaslugama u islamu, greške kao da ispare i kao da ne postoje. Ujedno, nije sve što neko smatra greškom ipak greška, niti je svaka optužba prihvatljiva. Ako su lagali na Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, pa zar nije za očekivati da lažu i na njegove ashabe? Mnoge optužbe koje se iznose o Mu'aviji, radijallahu anhu, u stvarnosti su samo obične laži i potvore koje su izmšljene da bi se ukaljala čast ovog plemenitog ashaba. Primjer toga je tvrdnja onih koji govore da je prodavao opojna pića, poslovao s kamatom, prodavao kipove, lažno se zaklinjao, da je ubio 25 ashaba koji su učestvovali u bici na Bedru, da je otrovao Poslanikovog unuka Hasana, radijallahu anhu, da je proklinjao Aliju b. Ebi Taliba i mnoge druge laži. Neke od tih potvora, istina je, zabilježene su u pojedinim historijskim djelima, no u lancima prenosilaca tih predaja većinom se nalaze rafidije i drugi lažovi ili su, pak, prekinuti i neautentični.[69] 

Mu'avija b. Ebi Sufjan, radijallahu anhu, preselio je na ahiret u Damasku, 60. godine po Hidžri, u mjesecu redžebu.[70] Jedan od najboljih opisa ovog ashaba dao je šejh Muhibbuddin el-Hatib (umro 1389. h. god.) kada je rekao: “On je bio jedna od svjetiljki islama, ali njegovo svjetlo nije dolazilo do izražaja zbog četiri sunca (pravedne halife) koja su svojim sjajom nadjačala njegov sjaj.”[71] Naša obaveza je da ih spominjemo po dobru, kao što Uzvišeni kaže: “Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!’[72]


Amir I. Smajić
Medina, 9. džumadel-ahir, 1441. h. god.


[1] Sura Alu Imran, 110. ajet.
[2] Sura Et-Tevbe, 100. ajet.
[3] Sura El-E'araf, 178. ajet.
[4] Sura El-Hadid, 10. ajet.
[5] Spominju mnogi historičari da su šiije nazvati rafidijama (oni koji odbijaju) još od 122. h. god. Naime, kada se Zejd b. Ali b. el-Husejn pobunio protiv halife Hišama b. Abdul-Melika pridružila mu se skupina šiija, ali su od njega tražili da se odrekne Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma. On im je rekao: “Nisam čuo ikoga od moje porodice (ālu-bejta) da ih se odriče niti da govori o njima nešto loše. Da me Allah sačuva toga! Njih dvojica su pomagači mog djeda (Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem).” To ih je rasrdilo, pa su mu okrenuli leđa, a on je tada rekao: “Odbili su me, odbili su me!” – pa su od tada nazvati rafidijama (oni koji odbijaju). Vidjeti: Ibn Tejmijje, Medžmu'ul-fetava, 13/36; Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje, 9/330; Zehebi, El-Iber, 1/118; Sefarini, Levami'ul-envaril-behijje, 1/85. Neki učenjaci ipak tvrde da su nazvati rafidijama zato što odbijaju hilafet Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma, a Allah najbolje zna. Vidjeti Ebu-l-Hasan el-Eš'ari, Mekālatul-islamijjin, str. 16.
[6] Vidjeti: Ibn Tejmijje, Minhadžus-sunnetin-nebevijje, 4/396.
[7] Hatib el-Bagdadi, El-Kifaje fi usulir-rivaje, str. 97.
[8] Tefsirul-Kur'anil-'azim, 4/203.
[9] Sura El-Feth, 29. ajet.
[10] Ebu Nu'ajm, Hiljetul-evlija, 6/327.
[11] Tefsirul-Kur'anil-'azim, 7/362.
[12] Vidjeti: Ibn Sa'd, Et-Tabakātul-kubra, 7/285; Hatib el-Bagdadi, Tarihu Bagdad, 1/574; Zehebi, Sijeru e'alāmin-nubela, 2/120; Ibn Hadžer, El-Isābe, 6/120.
[13] Minhadžus-sunnetin-nebevijje, 4/439.
[14] Muslim, br. 1480.
[15] Buhari, br. 3746.
[16] Buhari, br. 3765.
[17] Hatib el-Bagdadi, Tarihu Bagdad, 1/577.
[18] Ebu Bekr el-Hallal, Es-Sunne, 2/435.
[19] Ebu Bekr el-Hallal, Es-Sunne, 2/438.
[20] Menarul-munif, str. 93.
[21] Muslim, br. 2501.
[22] Ahmed, br. 3104. Lanac prenosilaca ove predaje je dobar, a osnova hadisa, u malo potpunijoj verziji, nalazi se kod Muslima u Sahihu, br. 2604.
[23] Minhadžus-sunnetin-nebevijje, 4/439.
[24] El-Bidaje ven-nihaje, 11/397.
[25] Jakub b. Sufjan el-Fesevi, El-Ma'rife vet-tarih, 3/373.
[26] Ebu Bekr el-Hallal, Es-Sunne, 2/434.
[27] Ebu Bekr el-Hallal, Es-Sunne, 2/438.
[28] Ahmed b. Hanbel, El-Musned, 4/93.
[29] Sura El-Ahzab, 6. ajet.
[30] Tenzihu hālil-mu'minin, str. 106.
[31] Ebu Bekr el-Hallal, Es-Sunne, 2/433.
[32] 'Idžli, Es-Sikāt, 1/314.
[33] Ebu Bekr el-Hallal, Es-Sunne, 2/442, 2/438; Lalekai, Šerhu usūli-i'atikād, br. 1751; Ibn Asakir, Tarihu Dimešk, 59/173. Vidjeti tumačenje ove predaje: Ibnu-l-Esir, En-Nihājetu fi garibil-hadisi vel-eser, 2/418.
[34] El-Bidaje ven-nihaje, 11/419.
[35] Ebu Bekr el-Hallal, Es-Sunne, 2/438.
[36] Ahmed, br. 17929; Tirmizi, br. 3843; Taberani, El-Mu'džemul-evsat, br. 656 idr. U lancu prenosilaca ove predaje nalazi se slabost, ali je hadis hasen (dobar) radi mnoštva lanaca prenosliaca koji jedni druge pojačavaju. Vidjeti detaljnije: Sa'd es-Subej'i, Sellus-sinān, str. 208-216.
[37] Muslim, br. 2604.
[38] Tarihu Dimešk, 59/106.
[39] Muslim, br. 2603.
[40] Vidjeti: Nevevi, Šerh Sahihi-Muslim, 16/156.
[41] El-Bidāje ven-nihāje, 11/402.
[42] Vidjeti: Zehebi, Tarihul-islam, 2/544.
[43] Ebu Bekr el-Hallal, Es-Sunne, 2/444.
[44] Ebu Bekr el-Hallal, Es-Sunne, 2/437.
[45] Buhari, br. 2766.
[46] Vidjeti: Kirmani, El-Kevākibu-d-derāri, 12/177; Ibnu-l-Mulekkin, Et-Tevdih, 17/661; Demāmini, Mesābihul-Džāmi'a, 6/297; Birmāvi, El-Lāmi'us-sabih, 8/516; Ibn Hadžer, Fethul-Bāri, 6/103; Kastallāni, Iršādus-sari, 5/104.
[47] Vidjeti: Ibn Bettāl, Šerh Sahihil-Buhari, 5/107.
[48] Vidjeti: Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje, 8/229.
[49] Et-Temhid, 1/235.
[50] Ādžurri, Kitabuš-šeri'a, 5/2466; Ibn Asakir, Tarihu Dimešk, 59/211.
[51] Ibn Tejmijje, Minhadžus-sunnetin-nebevijje, 7/40.
[52] Es-Savā'ikul-muhrika, 2/629.
[53] Sijeru e'alamin-nubela, 3/132.
[54] Medžmu'ul-fetava, 4/472.
[55] Šerhu Akideti-tahavijje, 2/302.
[56] Medžmu'ul-fetava, 4/478.
[57] Sijeru e'alamin-nubela, 3/159.
[58] Taberani, Musneduš-šamijjin, br. 283; Ebu Nu'ajm, Hiljetul-evlija, 8/275. Sve ravije u lancu prenosilaca su pouzdani.
[59] Ibn Asakir, Tarihu Dimešk, 59/211.
[60] Hatib el-Bagdadi, Tarihu Bagdad, 1/209.
[61] Mizzi, Tehzibul-kemal, 1/339-340.
[62] Ādžurri, Kitabuš-šeri'a, 5/2467.
[63] Ibn Asakir, Tarihu Dimešk, 59/211.
[64] Mesāil Ibn Hani, 1/60.
[65] Ebu Bekr el-Hallal, Es-Sunne, 2/447.
[66] Ebu Bekr el-Hallal, Es-Sunne, 2/448.
[67] Ebu Bekr el-Hallal, Es-Sunne, 2/432.
[68] Medžmu'ul-fetava, 35/58.
[69] Vidjeti opširnije: Sa'd b. Didan es-Subej'i, Sellus-sinan fiz-zebbi an Mu'avije b. Ebi Sufjan, str. 288-328; Šehate Muhammed Sakr, Mu'avija b. Ebi Sufjan – Kašfuš-šubuhat ve redul-mufterejat, str. 157-299.
[70] Vidjeti: Ibn Sa'd, Et-Tabakātul-kubra, 7/285; Hatib el-Bagdadi, Tarihu Bagdad, 1/578; Ibn Hibban, Mešāhiru ulemāil-emsār, str. 85-56; Zehebi, Sijeru e'ālmin-nubela, 3/162; Ibn Hadžer, El-Isābe, 6/122.
[71] Opaske na djelo El-Avāsimu minel-kavāsim, str. 81.
[72] Sura El-Hašr, 10. ajet.