Zahvala
pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, Jednom i Jedinom, , a salavati i
selami našem miljeniku i poslaniku Muhammedu, njegovoj časnoj porodici i svim
plemenitim ashabima.
Allah,
subhanehu ve te'ala, počastio je ovaj odabrani ummet najboljim Poslanikom,
alejhis-salatu ves-selam, kojeg je poslao, najveličanstvenijom Knjigom koju je
objavio i najpotpunijim vjerozakonom kojeg je propisao. Usavršio im je, dželle
šanuh, njihovu vjeru, upotpunio blagodati prema vjernicima i zadovoljan je da
im samo islam bude vjera. On se obavezao da će čuvati Kur'an od bilo kakvih
izmijena i devijacija: “Mi smo, uistinu, objavili Kur'an i zasta ga Mi
čuvamo.”[1]
– a ta zaštita obuhvata čuvanje kur'anskog teksta u izvornom obliku, kao što
obuhvata i čuvanje njegovog izvornog značenja i ispravnog tumačenja, što opet,
na koncu, podrazumijeva očuvanje cjelokupne vjere od bilo kakvog
iskrivljavanja.
Emanet
čuvanja i zaštite vjere, Allahovim htijenjem, na svojim plećima ponijeli su
islamski učenjaci. Otuda učenjacima koji slijede istinu i rade po znanju
pripada posebno mjesto u islamu. Oni su predvodnici u ummetu i prvaci među
narodom. Preko njih Allah, tebareke ve te'ala, obnavlja ono što je od vjere
zaboravljeno, oživljava one čija srca su umrla i budi nemarne. Kada god jednih
nestane, u svakom vremenu i mjestu, pojave se drugi, pa sve do Allahove
odredbe. Potonji prenose od ranijih i tako međusobno dijele mirās
(nasljedstvo) Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. U tom značenju riječi
su velikog imama Ahmeda b. Hanbela (umro 241. h. god.) kada kaže: “Hvaljen neka
je Allah koji je u svakom vremenu koje je daleko od poslanstva ostavio učene
ljude koji pozivaju na uputu one koji su skrenuli s Pravog puta, saburaju na
njihovom uznemiravanju, Allahovom knjigom ozivljavaju one čija su srca zamrla i
usmjeravaju Allahovim nurom one čije su oči slijepe. Koliko je samo onih što ih
je Iblis (šejtan) ubio, pa su ga oni oživjeli i onih što su izgubljeni, pa su
ih oni na Pravi put izveli?! Ali, kako li je samo lijep njihov trag na ljudima,
a kako li im samo loše ljudi uzvraćaju!”[2]
Iako
Uzvišeni Allah čuva Svoju plemenitu vjeru, brani istinu i pomaže iskrene
robove, ipak je Njegova mudra odredba da pored istine i Pravog puta postoje
mnoge zablude i stranputice. Mudrost u tome je očigledna. Uzet ćemo za primjer
uzajamne suprotnosti u prirodi, one pojašnjavaju jedne druge, pa tako npr. da
nema hladnoće, ljudi ne bi znali šta je toplota, da nema tuge, ne bi znali šta
je radost itd. Isto tako, da nema zablude i stranputice, ljudi ne bi znali šta
je istina i Pravi put, a Uzvišeni Allah želi da: “... dobre od nevaljalih
odvoji”[3]
Allah,
subhanehu ve te'ala, ne voli razilaženja i podjele, ali je kaderom
odredio da će se ljudi razilaziti: “... oni će se uvjek razilaziti, osim
onih kojima se Gospodar tvoj smiluje.”[4]
Međutim, kada se dogodi razilaženje među ljudima, naredio im je da se vrate i
za sud obrate Njemu i Poslaniku Njegovom, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši:
“A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete
u Allaha i onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.”[5]
Dakle, dužni su da se vrate Allahovoj Knjizi i Resulullahu, sallallahu alejhi
ve sellem, dok je bio živ, te njegovom plemenitom sunnetu nakon njegove smrti.
Tako su protumačili spomeniti ajet svi islamski učenjaci.[6]
Njegove,
dželle šanuh, riječi: “... ako se u nečemu ne slažete” obuhvataju svaki
vid neslaganja i razilaženja u pitanjima vjere, svejedno radilo se o bitnim ili
manje bitnim pitanjima. Da se kojim slučajem u Allahovoj knjizi i sunnetu
Poslanika ne nalazi rješenje za sve parnice i razilaženja među vjernicima, ne
bi nam to onda Uzvišeni naredio. Nemoguće je, zapravo nezamisljivo da nas
obaveže vraćanjem na sud Njemu i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i to u
svim sporovima, a da tog suda nema ondje gdje ga tražimo ili je pak nepotpun.
Dakle, u Allahovoj knjizi i sunnetu Poslanika imamo riješenja i smjernice za
sve nedoumice – znao to onaj ko znao, a ne znao onaj ko ne znao.
Odgovori
na neka pitanja su jasni, vidljivi i dostupni svima, dok druga pitanja znaju
samo oni koji su više upućeni u nauku i u stanju su izvlačiti propise iz
kur'ansko-hadiskih neiscrpnih riznica znanja. Uzvišeni u tom kontekstu kaže: “A
da se oni s tim obrate Poslaniku ili predvodnicima svojim, saznali bi šta je
prava istina oni koji su sposobni za zaključe (izvlače propise, ispituju) među
njima.”[7]
Njegove riječi u ajetu: “predvodnicima” odnose se na učenjake kao što
pojašnjavaju mnogi mufessiri.[8]
Znači, ljudi se razlikuju po svom razumijevanju, a potvrdu za to imamo i u
predaji Zejda b. Sabita, radijallahu anhu, koji prenosi da je Resulullah,
sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah prosvijetlio lice čovjeka koji
čuje od nas neki hadis, pa ga zapamti sve dok ga drugom ne prenese, jer možda
onaj koji nosi znanje prenese ga drugom ko će ga bolje razumjeti, a možda i
neko među onim koji nose znanje ne razumije ga.”[9]
Dakle, neki ljudi razumiju više iz ajeta i hadisa, dok drugi manje; isto tako
neki razumiju ispravno, a drugi pak pogrešno.
Pogrešno
razumjevanje i tumačenje ajeta i hadisa jedan je od glavnih razloga skretanja
mogih ljudi s Pravog puta. Ponekad je pogrešno razumijevanje i tumačenje
samo rezultat neznanja, iako onaj koji griješi možda ima ispravne namjere, ali
nekada je, uz neznanje, rezultat slijeđenja strasti u vjeri i loših namjera.
Ipak, nekada uopće nije riječ o neznanju, nego samo o lošim i pokvarenim
namjerama. Zbog toga nam je Uzvišeni Allah zabranio slijeđenje strasti u vjeri
jer nas to odvodi s Pravog puta: “... i ne povodi se za strašću da te
ne odvede s Allahova puta.” [10]
Osobina
pravih vjernika je potpuna pokornost i predanost svim tekstovima objave bez
izuzetka, kao što kaže Uzvišeni: “Kada se vjernici Allahu i Poslaniku
pozovu, da im on presudi, samo reknu: ‘Slušamo i pokoravamo se!’ – oni će
uspjeti.” [11] Dok oni koji su neiskreni, koji se povode za
strastima i čija srca su bolesna, njihova osobina je slijeđenje manje jasnih
tekstova kako bi opravdali svoje loše nakane. Uzvišeni nam o njima kaže: “On
tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi
su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja –
slijede one što su manje jasni.”[12]
Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem,
jednog dana proučio ovaj ajet, pa joj se obratio rekavši: “Kada budeš
vidjela one koji slijede manje jasne ajete, znaj da su to oni koje je Allah
spomenuo, pa ih se pripazite!”[13]
Dakle,
kao rezime spomenutog možemo zaključiti da jedni zalutaju zbog pogrešnog
razumijevanja vjere, dok drugi zbog pogrešnog tumačenja i interpretacije.
Drugim riječima, jedni skrenu radi neznanja, a drugi zbog slijeđenja strasti,
dok ima i onih koji objedine oba zla, što je tama nad tamom, da nas Allah,
dželle šanuhu, sačuva!
Kao
što imamo ljude koji pogrešno tumače i razumijevaju ajete i hadise, isto tako
imamo i one koji pogrešno tumače i razumjevaju govore učenjaka. Svima je
poznato da se islamski učenjaci razilaze po mnogim pitanjima u vjeri. Razlozi
tih razilaženja su mnogi, a povodi su raznoliki. Pravi učenjak u osnovi gradi
svoja mišljenja na dokazima, ali svaki čovjek sklon je pogrešci. Nekada učenjak
iznese stav koji je pogrešan i u suprotnosti s Kur'anom i Sunetom, ali mu nije
bio cilj svjesno kontrirati istini. Zna se desiti da zasnuje mišljenje na ajetu
koji je derogiran, a on ne zna da je derogiran ili na hadisu koji je da'if,
a on misli da je sahih ili kaže mišljenje koje je suprotno konsenzusu
učenjaka, ali do njega taj konsenzus nije došao i sl. Nerijetko imamo situaciju
da dva ili više učenjaka dokazuju istim argumentom iako su im mišljenja
različita, tj. jedan ga razumijeva suprotno razumjevanju drugog. Dakle, nekada
nije riječ o raznolikosti dokaza, nego samo o različitom shvaćanju i tumačenju
jednoteistog teksta.[14]
Bitno
je napomenuti, kada se već govori o razilaženjima uleme, da nisu sva
razilaženja na istom stepenu. Naime, postoje dozvoljena (utemljena) i zabranjena
(neutemeljena) razilaženja
Kada
je riječ o dozvoljenim (utemeljenim) razilaženjima, to je svako
razilaženje zasnovano na validnim dokazima, tj. kada svaka skupina dokazuje s
dokazima koji se mogu uzeti u obzir i razmatranje. Primjer toga je razilaženje
učenjaka po mnogim pitanjima fikhske prirode, kao npr. da li dodirivanje žene
kvari abdest muškarcu, da li jacijsko vrijeme traje do sabaha ili do polovine
noći, da li hidžama kvari post ili ne i tome slično. Ispravan odnos prema
ovakvom vidu razilaženja jeste uvažavanje svih mišljenja i učenjaka koji ih
zastupaju. To naravno ne znači da možemo proizvoljno birati mišljenja koja
želimo slijediti, nego smo dužni iskreno truditi se da dođemo do stava koji je
ispravniji i bliži istini – svako shodno stanju i svojim mogućnostima. Takva razilaženja
su, na jedan način, vid milosti u ummetu i bila su prisutna još od vremena
ashaba, radijallahu anhum, te trebaju biti popraćena s mnogo širokogrudnosti i
razumijevanja. Dozvoljeno je da oni koji se razilaze u ovakvim pitanjima vode
naučne rasprave, ali s edebom, znanjem i obostranim uvažavanjem, te da jedni
drugima oporučuju slijeđenje preferirajućeg mišljenja.
Druga
vrsta razilaženja je zabranjeno (neutemeljeno) razilaženje, a to je kada
neki učenjak iznese svoje mišljenje koje nije zasnovano na prihvatljivim i
validnim argumentima, nego se upravo suprostavlja takvim dokazima. Stavovi
takve prirode su neprihvatljivi i odbačeni, te ih treba izolovati i zabranjeno
ih je uzimati u razmatranje. Dužni smo, dakle, slijediti samo istinu,
negledajući ko je zastupa, a ko joj se suprostavlja, dok učenjacima koji su
pogriješili u određenim pitanjima čuvamo njihovo mjesto i stepen koji im
pripada, ali njihova pogrešna mišljenja kategorički odbacujemo.
S
tim u vezi, ukazat ćemo na jedan fenomen koji je prisutan među ljudima,
naročito u današenjem vremenu, a to je zloupotreba razilaženja uleme. Naime,
postoji skupina ljudi koji sljede strasi u vjeri i koji su zalutali i skrenuli
s puta istine, a koji koriste razilaženja islamskih učenjaka da bi opravdali
svoje strasti i loše namjere. Takvi, želeći da sebi olakšaju propise u kojima
nema olakšica, iskorištavaju razilaženja učenjaka kao opravdanja i izgovore za
svoju pogrešnu interpretaciju islama. Oni zapravo slijede mišljenja koja su za
njih olakšavajuća, bez obzira da li su ispravna ili pogrešna. Njima to nije
bitno, nije im cilj slijediti dokaze i prihvatiti istinu, nego kopaju po
mišljenjima učenjaka nebi li našli stavove koji odgovoraju njihovim prohtjevima.
Dakle, ovdje nije riječ o slijeđenju i uvažavanju učenjaka, nego o sakrivanju
iza učenjaka kako njihove bolesne namjere ne bi došle do izražaja pred narodom,
pa tako bili osramoćeni.
Oni
koji se povode za greškam ili olakšavajućim mišljenjima pojedinih učenjaka,
prema njima nećemo imati tolerancije niti razumjevanja, nego ćemo ih
kritikovati i savjetovati da se okane tih grešaka i slijeđenja protjeva.
Musliman je dužan slijediti istinu i dokaze kada mu se predoče, a ne da se
povoditi za neutemeljenim mišljenjima i olakšicama. U tom pogledu poznati imam
Šafija (umro 204 h. god.) je rekao: “Svi muslimani su jednoglasni da onom kome
bude predočen (tj. spozna) sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve
sellem, nije dozvoljeno da ga ostavi radi nečijeg govora, ma o kome se radilo.”[15]
Dakle, postignut je konsenzus islamskih učenjaka da je zabranjeno povoditi se
za greškama i mišljenjima učenjaka tragajući za olakšicama i popustljivim
stavovima.[16]
Navest ćemo nekoliko citata uleme koji govore o tome:
-
Od Zejda b. Hudejra, rhm, prenosi se da je rekao: “Upitao me je Omer b.
el-Hattab, radijallahu anhu: ‛Da li znaš kako se ruši islam?’, rekao sam: ‛Ne
znam!’, a on reče: ‛Ruši ga pogreška učenjaka, licemjer koji raspravlja
dokazujući Kur'anom i vladavina vladara koji druge odvode u zabludu!’”[17]
-
Sulejman et-Tejmi (umro 143 h. god.) kaže: “Ako bi radio po olakšicama i
greškama svih učenjaka, onda bi tako kod sebe sakupio svo zlo.”[18]
-
Imam Ebu 'Amr el-Evzā'i (umro 157 h. god.) tvrdi: “Onaj ko prihvati iznimna
mišljenja učenjaka napustiće islam.”[19]
-
Ibrahim b. Edhem (umro 162 h. god.) kazao je: “Ako budeš učio iznimna
(odbačena) mišljenja uleme, naučit ćeš puno zla.”[20]
-
Abdur-Rahman b. Mehdi (umro 198 h. god.) je rekao: “Ne može biti imam
(predvodnik drugima u vjeri) onaj ko prihvata netačno znanje.”[21]
-
Jahja b. Se'id el-Kattān (umro 198 h. god.) kaže: “Kada bi čovjek radio po svim
olakšicama: po mišljenju (nekih) učenjaka Kufe o alkoholu, po mišljenju (nekih)
učenjaka Medine o muzici, po mišljenju (nekih) učenjaka Mekke o mut'a braku –
bio bi fāsik (veliki griješnik).”[22]
-
Imam 'Usman b. Se'id ed-Dārimi (umro 280 h. god.) kaže: “Onaj ko želi napustiti
istinu on traga za napuštenim mišljenjima učenjaka i hvata se za njihove
greške.”[23]
-
Isma'il b. Ishak el-Kâdi (umro 282 h. god.) pripovijeda: “Jednom prilikom ušao
sam kod El-Mu'tedida (halife), pa mi je dodao neku knjigu. Prelistao sam je,
kad u njoj sakupljene olakšice na osnovu grešaka učenjaka i dokazi sa kojima su
dokazivali. Rekao sam mu: ‛O vođo pravovjernih, pisac ove knjige je zindik
(heretik)!’, a on upita: ‛Pa zar ti hadisi nisu vjerodostojni?’ Rekao sam mu: ‛Hadisi
su onakvi kao što su prenešeni, ali onaj ko je dozvolio vino (u malim
količinama koje ne opijaju) nije dozvolio mut'a-brak, dok onaj ko je
dozvolio mut'a-brak nije dozvolio muziku i vino. Ne postoji nijedan
učenjak, a da nema grešaka, pa onaj ko sakupi greške učenjaka i radi po njima, ostat
će bez vjere.’ Nakon toga je El-Mu'tedid naredio da se knjiga spali.”[24]
-
Imam Ebu-Dža'fer et-Tahāvi (umro 321 h. god.) navodeći prepoznatljive osobine
sljedbenika ehlis-sunneta vel-džemâ'ata kaže: “... i klonimo se iznimnih
i pogrešnih mišljenja”[25]
-
Ibn Hazm el-Endelusi (umro 456 h. god.) tvrdi: “Učenjaci su jednoglasni da je
povođenje za olakšavajućim tumačenjima – bez vraćanja Kur'anu i Sunnetu –
veliki grijeh i zabranjeno.”[26]
-
Hafiz Ibnu-s-Salāh (umro 643 h. god.) kaže: “Onaj ko bude tragao za
razilaženjima učenjaka, pa birao mišljenja koja su mu lakša, on je postao – ili
samo što nije postao – zindik (heretik).”[27]
-
Hafiz Šemsuddin ez-Zehebi (umro 748 h. god.) kaže: “Onaj ko bude tragao za
olakšicama u mezhebima i greškama mudžtehida njegova vjera bit će tanka.”[28]
-
Imam Ibn Kajjim el-Dževzijje (umro 751 h. god.) je rekao: “Nije dozvoljeno
izdavati fetve o Allahovoj vjeri po nahođenju i proizvoljnom izboru da bi se
tako ostvarili neki lični interesi. Tako
se zna desiti da neki ljudi tragaju za mišljenjima koji se podudaraju s njihovim
interesima ili interesima onih kojima se žele dodvoriti, pa rade po tim
mišljenjima i sude po njima. Ali, ako bi se radilo o njihovom neprijatelju,
presudili bi suprotno tome, po drugom mišljenju. Takvo nešto je jedan od najgorih
prijestupa i jedan od najvećih grijeha.”[29]
Znajte,
dragi brate i sestro, da olakšice imaju svoje mjesto u našoj vjeri. Uzvišeni
Allah je rekao: “Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate.”[30]
Od Ibn Omera, radijallahu anhuma, prenosi se da je Resulullah, sallallahu
alejhi ve sellem, rekao: “Doista Allah voli da se slijede Njegove olakšice
isto kao što prezire da Mu se čine grijesi.”[31]
Dakle, ovom ummetu propisane su razne vrste olakšica. Onaj ko razmisli o
cjelokupnom Šerijatu, kako je propisan, kako je sagrađen i zasnovan, lahko može
uočiti principe olakšavanja. Uzmimo primjer namaz, umjesto pedeset namaza koji
su nam prvenstveno bili propisani, olakšano nam je i propisano samo pet namaza.
Onaj ko nije u stanju klanjati stojeći, može klanjati sjedeći, a onaj ko nije u
stanju sjedeći, može klanjati ležeći. Osoba koja ne posjeduje vodu za abdest
ili gusul, propis je da uzme tejemmum zemljom. Putniku je dozvoljeno spajanje i
kraćenje namaza. Isti princip olakšavanja možemo naći i u drugim ibadetima. Post
je npr. naređen samo mjesec dana u godini i to osobama koje nisu na putovanju i
nisu bolesne, a onaj ko ima opravdanje, napostit će isti broj dana kada mogne.
Hadždž je propisan jednom u životu onome ko je materijalno i fizički sposoban.
Zekat su dužni izdvajati samo bogati, a opet je riječ o veoma malom iznosu.
Onaj ko je prinuđen, nije mu zabranjeno da jede svinjsko meso i pije alkohol,
kako bi preživio itd. Dakle, olakšica u vjeri – hvala Allahu – ima puno i sve
su zasnovane na pravdi i mudrosti. Međutim, oni o kojima ovdje govorimo nisu se
zadovoljili propisanim olakšicama. Oni traže olakšice koje više liče ostavljanju
vjerskih propisa i napuštanju vjere.
Znajte,
Allah nam se smilovao, da ovakav prstup greškama učenjaka vodi muslimane u
pogrešnom smijeru. Takvo nešto suprotno je osnovama i temeljima Šerijata
koji zabranjuje slijeđenje strasti u vjeri. Prihvatanje neutemeljenih stavova,
kao izgovor da u primjeni propisia ima širine, dovest će muslimane do toga da
uopšte ne poštuju šerijstske propise, a na koncu, nedajbože, vodi i do
napuštanja vjere u potpunosti. Navedeni pristup greškama učenjaka otvara vrata
raznim din-dušmanima da se poigravaju sa svetim izvorima i ciljevima Šerijata,
te da ga prikazuju kontradiktornim, nedefinisanim i nesavršenim. Stoga, obaveza
je stati u kraj takvim poigravanjima s vjerom. Danas imamo mnogo takvih
primjera. Sjetimo se onih koji dozvoljavaju slušanje muzike, činjenje
novotarija, miješanje muškaraca i žena, dozvoljavaju da žena predvodi muškarce
u namazu, da žena bude vladar ili sudija, dozvoljavaju mut'a-brak, mnoge
vrste kamate, osiguranja, dozvoljavaju klesanje kipova, tvrde da nema razlike u
nasljednom pravu između muškaraca i žena itd. Za sve te stavove oni su sebi
našli greške nekih učenjaka iza kojih se sakrivaju, iako imamo jasne dokaze
koji to zabranjuju.[32]
Ujedno,
pored ove zablude na koju smo upozorili, imamo na suprotnoj strani i drugu krajnost,
a to su oni koji uzimaju samo otežavajuće stavove, iako su možda neutemeljni i
suprotni dokazima. Oni, naime, na osnovu otežavajućih stavova koji nisu
zasnovani na validnim argumenima opravdavaju svoja pretjerivanja i
zastranjivanja. Takav pristup, trebamo znati, nije ništa manje opasan, pogrešan
i štetan po vjeru od onog prvog. Dakle, dužni smo u svemu tome slijediti
srednji put, a to je istina koja se ogleda u mišljenjima zasnovanim na
autentičnim i prihvatljivim argumenitima, bez obzira da li to bilo otežavajuće
po nas ili pak olakšavajuće, te negledajući ko ih zastupa i slijedi.
Na
kraju, nije na odmet navesti jedan poučan događaj kojeg nam pripovijeda poznati
malikijski učenjak Ebu Abdullah el-Maziri (umro 536 h. god.) koji kaže: “Sjećam
se dok sam bio mladić, nekad pred dane punoljetstva, sjedio sam pred svojim
učiteljem i imamom. Bio je to prvi dan ramazana, ali ljudi ga (greškom) nisu
zapostili. Rekao sam učitelju: ‛Ja neću napostiti ovaj dan radeći po mišljenju
nekih sljedbenika imama Malika – po odbačenoj predaji!’, a učitelj me tada
uhvati za uho i reče mi: ‛Sinko, ako ćeš tako učiti znanje, nemoj ga učiti!
Budeš li išao putićima, pored glavnog puta, doći ćeš do cilja poput zindika
(heretika)!’”[33]
Allaha,
subhanehu ve te'ala, molim da nas poduči vjeri i da iz izvede iz tmina na
svjetlo i ojača vjeru u našim srcima!
Amir I. Smajić
Medina, 10. muharrem, 1437 god.
[1] Sura El-Hidžr, 9. ajet.
[2]
Er-Reddu alez-zenadika vel-džehmijje, str. 170.
[3] Sura El-Enfal, 37. ajet.
[4] Sura Hud, 118-119. ajet.
[5] Sura En-Nisa, 59. ajet.
[6] Vidjeti: Ibnu-l-Kajjim, I'alāmul-muvekki'in,
1/39.
[7] Sura En-Nisa, 83. ajet.
[8] Vidjeti: Taberi, Džami'ul-bejan, 8/572;
Begavi, Me'alimut-tenzil, 2/255; Sujuti, Ed-Durrul-mensur, 2/601.
[9] Ebu Davud, br. 3660; Tirmizi, br. 2656; Ibn
Madže, br. 230 i drugi. Hadis je vjerodostojan, čak po nekim učenjacima na
stepenu je mutevatira.
[10] Sura Sād, 26. ajet.
[11] Sura En-Nūr, 51. ajet.
[12] Sura Alu Imran, 7. ajet.
[13] Buhari, br. 4547; Muslim, br. 2665.
[14] Vidjeti detaljnije: Ibn Tejmijje, Ref'ul-melām
anil-eimmetil-e'alām.
[15] Vidjeti: Ibnu-l-Kajjim, I'alāmul-muvekki'in,
2/361.
[16] Vidjeti: Ibn Hazm, Merātibul-idžmā'a,
str. 175; Ibn Abdul-Berr, Džāmi'u bejanil-'ilmi ve fadlih, 2/927; Ibnu-s-Salāh,
Edebul-mufti vel-mustefti, str. 125; Ibn Hamdān, Sifetul-fetva,
str. 41; Ibnu-l-Kajjim, I'alāmul-muvekki'in, 4/162.
[17]
Darimi, br. 220.
[18]
Ebu Nu'ajm, Hiljetul-evlija, 3/32.
[19]
Bejheki, Es-Sunenul-kubra, 10/356.
[20]
Hatib el-Bagdadi, El-Džāmi'u li ahlākir-rāvi,
2/159.
[21]
Ibn Abul-Berr, Et-Temhid, 1/64.
[22]
Abdullah b. Ahmed, El-Mesāil, str. 449.
[23]
Er-Reddu 'alel-džehmijje, str. 124.
[24]
Bejheki, Es-Sunenul-kubra, 10/356.
[25]
El-Akidetu-tahāvijje,
str. 70.
[26]
Merātibul-idžmā'a,
str. 175.
[27]
Fetāva Ibnu-s-Salāh,
2/500.
[28]
Sijeru e'alāmin-nubela, 8/90.
[29]
I'alāmul-muvekki'in,
4/162.
[30] Sura El-Bekare, 185. ajet.
[31]
Ahmed, br. 5866.
[32]
Vidjeti: dr. Ahmed Sejr el-Mubāreki, El-Kavluš-šazz ve
eseruhu fil-fetva, str. 103-129; Abdullatif et-Tuvejdžeri, Tetebbu'ur-ruhasi
bejneš-šer'i vel-vāki'i, str. 45-68; dr. Salih eš-Šemrāni, Isrāluš-šuvāz
'ala men tetebbe'aš-ševāz, str. 151-209.
[33]
dr. Ahmed Sejr el-Mubâreki, El-Kavluš-šazz ve eseruhu
fil-fetva, str. 85-86.